Galerija - alka.hr

Alkarsko natjecanje

Sinjska alka je jedinstveno viteško konjaničko natjecanje s više od tri stoljeća tradicije u kojemu alkari, na konju u punom trku, kopljem gađaju željeznu alku obješenu na konopu preko trkališta.

Sudionici Alke mogu biti samo neporočni žitelji Sinja i Cetinske krajine, članovi Viteškog alkarskog društva u Sinju, ako su tu rođeni i roditelji im tu imaju zavičaj.

Alkarsko natjecanje započinje svečanom povorkom. Na čelu su momci u dvoredu, između prve dvojice momaka ide arambaša, a između dvojice posljednjih momaka ide njegov zamjenik.

Unutar momačke čete su bubnjari, a za momcima ide limena glazba.

Slijedi barjaktar s barjakom Viteškoga alkarskog društva, u pratnji dvojice do šestorice pratioca s isukanim sabljama, svi na konjima.

Zatim ide štitonoša između dvojice buzdovandžija, a potom edek (konj bez jahača) s dvojicom vodiča.

Nakon njih idu vojvodin ađutant te vojvoda. Za njima u dvoredu jašu alkari s kopljima. Na začelju povorke je alajčauš (zapovjednik čete alkara kopljanika).

Alkarski kolut, alka, od kovanoga je željeza, napravljen od dva obruča sa zajedničkim središtem. Petlja za vješanje alke nalazi se na polovici jednoga od tri jednaka luka većega kruga alke. Pogodak u mali srednji kolut „U sridu“ donosi 3 punta (boda), u gornji pregradak „U dva“ donosi 2 punta , a pogodak u jedan od dvaju donjih pregradaka (u jedan) donosi 1 punat. Pogodak "U ništa" kad Alkar kopljem dodirne ili udari alku, ali alke ne ostane na koplju, te" Promašio" kad Alkar kopljem uopće ne dodirne alku.

U prvu nedjelju u mjesecu kolovozu ( s tim da i natjecanje Bara i Čoja, u petak i subotu pred Alku, budu u kolovozu) na gornjem dijelu trkališta pojavljuje, u punom sjaju starinskih odora i oružja, povorka alkara konjanika i alkarskih momaka, zajedno s limenom glazbom koja svira tradicionalne koračnice.

S jedne i druge strane trkališta postavljene su tribine za gledatelje koji pristignu odasvud. Mnoštvo naroda, što kulja ulicama da bi stiglo do poprišta natjecanja, pretvara Sinj u malu metropolu, u kojoj se čuju svi važniji svjetski jezici. Prošlost i sadašnjost stoje jedno nasuprot drugome.

Alkar u punome trku, jašući duboko u sedlu, „po alkarsku“, gađa kopljem alku koja visi na sredini konopa razapetoga vodoravno između dva stupa zadjevena na okrajima trkališta. Alka je udaljena 160 m od Biljega, startnoga mjesta blizu Velikoga mosta. Postavljena je na visinu od 332 cm, računajući od sride do zemlje. Pobjednik alkarskoga natjecanja jest onaj alkar koji u tri trke postigne najveći broj punata. Ako dva ili više alkara nakon tri trke imaju najveći, jednak broj punata, oni, u dodatnim trkama - o pripetavanju, nastavljaju natjecanje sve dok jedan od njih ne pobijedi.

Na kraju natjecanja ađutant izvješćuje vojvodu koji alkar ima najviše punata. Vojvoda mu zapovijeda da ga dovede. Kada ađutant doprati alkara pred vojvodu, vojvoda ga proglašava slavodobitnikom stavljajući mu plamenac hrvatske trobojnice na koplje. Taj svečani čin popraćen je pucanjem mačkula sa staroga Grada.

Alkari kopljanici

Par tjedana prije alkarskih natjecanja, na namještenom trkalištu alkari vježbaju kroz probna gađanja (prove). Uoči Alke koja je u nedjelju, u petak se održava Bara, a u subotu Čoja, uvodna natjecanja za Alku, koja izazovu veliko zanimanje u Sinju i Cetinskoj krajini.

U starini, pobjednik Bare stjecao je pravo da dobije sijeno, tzv. baru s livade Alkarice ili Alkarske u posjedu Viteškoga alkarskog društva u Sinjskomu polju. Danas slikovito dobiva 2 m zelene čoje kao uspomenu na nekadašnju nagradu. Pobjednik Čoje slikovito dobiva četiri lakta (311 cm) crvene čoje (nekad najfinije, skupocjene tkanine, u davnini stvarne nagrade slavodobitniku Alke). Natjecanje na Bari i Čoji odvija se po istim pravilima kao i na Alki, ali bez svečanih odora. U alkarskomu natjecanju mora sudjelovati najmanje 11, a najviše 17 alkara kopljanika.

Nitko alkara tako dobro ne opremi za viteško nadmetanje kao njegova majka, supruga ili sestra.

Alkar, ispraćen pogledima ukućana i obično u društvu znatiželjne mlađarije, lagano se na konju ulicama Sinja upućuje prema kući alajčauša, gdje će alajčauš obaviti smotru alkara, a arambaša alkarskih momaka. Nakon toga svi, uz zvuke limene glazbe idu k vojvodi u Vojvodine dvore (tj. Alkarske dvore), gdje su već okupljeni barjaktar, vojvodin ađutant i pratioci barjaka, edek s vodičima, štitonoša i buzdovandžije.

Prije polaska na trkalište vojvoda učini svečanu smotru, utvrđujući spremnost alkara i momaka za natjecanje, a ako netko ima nedostatke u odori, opremi i oružju, isključuje ga iz Alke.

Alkarski barjaktar, u pratnji dvojice do šestorice pratilaca na konjima i s isukanim sabljama nauzgor, nosi barjak Viteškog alkarskog društva s likom Gospe Sinjske

Alkari su slika i prilika vitezova koji su obranili Sinj u Bitci 1715. godine. Nose starinsku odoru, sablju za pasom i koplje u ruci. Kao simbol muškosti ponekad vole pustiti i brkove, poput svojih junačkih pradjedova. Alkar u trku drži koplje u desnoj ruci, a kad se približi alci, usmjerava ga prema njoj.

Alkarsko koplje je od drveta. Dugačko je od 290 do 300 centimetara, promjera 33 milimetra, a na njegovu vrhu je željezni šiljak dug 30 centimetara. Nešto ispod polovice koplja je jabuka, drveni štitnik za ruku. Na dnu se nalazi bat, zadebljanje u koje se stavlja olovo zbog uravnoteženosti koplja prilikom gađanja. Koplje je sivomodre boje, jabuka i bat smeđe.

Alkarski momak

Alkarski momak je pješak u alkarskoj povorci. On je u osnovi pomoćnik alkara, suborac viteza, pridržava mu koplje, brine se za konja, pomaže mu u svemu. Odjeven je u starinsku narodnu nošnju sa starinskim oružjem

Svaki alkar kopljanik, vojvoda, vojvodin ađutant, barjaktar i alkar u pratnji barjaka ima svoga momka, a oni zajedno sa svojim zapovjednikom arambašom i njegovim zamjenikom čine momačku četu koja ide na čelu alkarske povorke.

Osim njih, među momke se ubrajaju i štitonoša, dvojica buzdovandžija, te dva vodiča konja edeka.

Alkarski momci moraju, između ostaloga, svojom pojavom – dostojanstvenim držanjem i odrješitošću, odgovarati zahtjevima svoje dužnosti.

Nastoji se da momci budu iz raznih područja Cetinske krajine, da bi tako ona bila u cijelosti predstavljena u Alki.

Namještač i njegov pomoćnik sudionici su Alke, ali ne koračaju u povorci. Namještač ima štap za smirivanje i odmjeravanje visine alke, dugačak 322 cm, sa zadebljanjem na dnu poput alkarskoga koplja i označenim područjem rukohvata.

Momci koračaju u ritmu udaraca bubnjeva i koračnica limene glazbe.

Dužnost je alkarskoga momka prihvatiti koplje i konja svoga alkara nakon svake trke.

Upravo Alka i jest jedinstvena po spoju uglađenoga viteštva i širih narodnih tradicija.

Alkarska odora i oružje

Alka nikada nije bila tek puko natjecanje i nadmetanje u jahanju i gađanju u željezni obruč, nego podrazumijeva i sjaj starinskih odora, oružja i opreme.

Odore alkara i momaka ističu se ljepotom boja, kroja i ukrasa koje dopunjuje bogato i raznovrsno starinsko oružje koje daje još svečaniji ton povorci i natjecanju. Odora alkarskoga viteza prepoznatljiva je po krznenom kalpaku s penoćem i dugom, na prsima srebrom ili zlatom ukrašenom dolamom. Modre je boje, s tim da je alajčauševa crne, s kratkom dolamicom obrubljenom krznom. Svaki alkar o lijevom boku nosi sablju.

Vojvoda je sav u zlatu. Za razliku od drugih alkarskih, odora vojvode razlikuje se po tome što je od smeđe čoje, s crvenim plišanim krožetom i pasom u zlatno žutoj i crvenoj boji, i izrazito je bogato ukrašena zlatnom srmom, a zlatni su i svi ostali ukrasi.

Alkarski momci nose najsvečaniji oblik muške narodne nošnje Cetinske krajine. Ističe se peškir kojim je omotana crvenkapa sa zataknutom kiticom cvijeća; sniježno bijela košulja širokih rukava iznad koje je prsluk (ječerma) od crvene čoje ukrašen srebrnim pločama, tokama, ilicima i kolutima; modre hlače (gaće); crveni pâs i opanci oputaši.

Momci imaju starinsko oružje: preko desnoga ramena pušku, a za pasom kubure i jatagan vire iz „zmijskog gnijezda“, pripašnjače.

U povorci se nosi i starinski štit te dva buzdovana.

Buzdovan je hladno oružje za udaranje ima rezbareni rukohvat i željeznu glavicu podijeljenu na pera, pa se u narodu često zove perni buzdovan.

Za prigodu Alke se običava odijevati i pokazivati i sinjska ženska djevojačka narodna nošnja.

Alkarski konj

Od pamtivijeka je konj bio nerazdvojni pratilac čovjeka, tako je i u Sinjskoj alki.

Na travnatim prostranstvima polja pokraj rijeke Cetine sastajali su se konjušari, dovodeći svoja brza grla na ispašu, jahali, utrkivali se.

Alkarski su konji fine, suhe i plemenite glave, dugih i ravnih sapi i mekane grive svilastoga sjaja. Stazu od Biljega do alke moraju istrčati u vremenu do 13 sekunda. Staza je od starta do alke duga 160 m, nakon čega ostaje još oko 150 m zaustavnog puta do kraja trkališta.

Kažu da alkarski konji izravno osjećaju slavu trijumfa ili pritajenu tugu zbog neuspjeha svoga alkara. Nekoć su konji bili sastavni dio alkarske tradicije mnogih obitelji Sinja i Cetinske krajine.

U Alkarskoj ergeli uzgaja se tip konja Alkar koji brzinom, mirnoćom galopa, temperamentom i općim dojmom najbolje zadovoljava potrebe Alke.

Jedini konj u Alki kojega nitko ne jaše je edek. Njegova oprema je najraskošnija i najskupocjenija. Narodna predaja drži ga zarobljenim konjem turskoga paše iz 1715. godine, a u obliku donjega dijela njegovih stremena (uzengija) vidi prauzor alke.

Alkarski dvori

Ideja o izgradnji Alkarskih dvora, građevine koja bi služila potrebama Viteškoga alkarskog društva, seže u kraj 19. stoljeća.

Viteško alkarsko društvo 1993. godine postaje vlasnik dijela Kvartira, spomeničke građevine iz 18. i 19. stoljeća, a odlukom Vlade Republike Hrvatske 2004. i cijeloga bloka Kvartira. Na prigodnoj svečanosti 18. ožujka 2007. položen je kamen temeljac za rekonstrukciju i izgradnju Alkarskih dvora i Muzeja Sinjske alke u prostorima Kvartira. Autor građevinskoga, arhitektonskog dijela je Ante Kuzmanić. Muzej je uređen po koncepciji Ante Miloševića i Joška Belamarića, a autorica postava je Nikolina Jelavić Mitrović.

Novi privatni i uredski prostori Viteškoga alkarskog društva: Vojvodin salon, Alkarski klub… kao i prigodni izložbeni i prezentacijski prostor, nalaze se u starim, renoviranim prostorima Kvartira. Kompleks Dvora je koncipiran kao skladni jedinstveni prostor, koji samo naoko djeluje odvojen dvorištem.

Muzejski prostor u iskopanom dvorištu čini kralješnicu kompleksa koja povezuje prostor od ulaza Petrovac na jugu do vojvodinih prostorija na sjeveru. Pri tome dvoetažnost prostora daje posebnu dinamiku, jer penjanje uz postave muzejskoga dijela omogućava posjetitelju doživljaj iz više rakursa - doživljaj treće dimenzije.

Cijela priča temelji se na kontrastima prostora ispod i iznad zemlje. U prostoru iznad zemlje primarnu riječ imali su konzervatori. Taj prostor obnovljen je starim tradicionalnim materijalima: drveno vidljivo krovište, skladna kupa kanalica, prozori s kamenim okvirima, drvena masivna vrata i škure, perfektno obrađene stijene fasade, dok su u ukopanom dijelu primarni suvremeni materijali i oblici. (A. Kuzmanić)

Dječja alka

Gotovo svaka ulica i svako sinjsko naselje ima svoju dječju alku.

Najpoznatija je Vučkovića dječja alka, ali zanimljive su i ostale dječje alke u Sinju. Nabrojimo neke od njih: Brnaška alka, Marića alka, Alka Baljkov most, Lučka alka, tu su i dvije dječje alke na Bazani, zatim Alka Pelimovac, Alka Borićevac…

Neke dječje alke su stare i nekoliko desetaka godina, a većina ih se održava nakon prave Alke, u drugoj polovici mjeseca kolovoza.

Neki se vole pohvaliti kako su njihove alke starije i od Vučkovića dječje alke, neke se trče i na biciklu... No, svima je zajedničko da se održavaju po uzoru na Sinjsku alku i da ih trče djeca koja imaju isti san – postati pravi alkari i sudjelovati na ‘velikoj’ Alki.

Alkarski Sinj

Sinj je grad smješten u središtu Dalmacije, u dolini rijeke Cetine, na sjeverozapadnom rubu Sinjskoga polja, podno staroga Grada, poprišta čuvene Bitke 1715. godine.

Na ulazu u grad s južne strane nalazi se Veliki most, stari most preko potoka Gorućice, na nekadašnjoj glavnoj prometnici. Od njega se prema središtu Sinja pruža Alkarsko trkalište na čijem se početku nalazi Biljeg, polazni položaj odakle alkari, na konju u punom galopu jašu da bi pogodili kopljem alku. Alkarsko trkalište, lijepa aleja gustih kestena, tijekom godine ulica i prometnica, u dane Alke oblikuje se u konjičko trkalište sa zemljanom podlogom i tribinama (palkama) sa strane.